U praksi se vrlo često srećemo sa brojnim nedoumicama o tome ko su stručnjaci koji pružaju psihološku pomoć. Naime, nekada je vrlo teško razlučiti koje su oblasti u kojima delaju određene profesije, koje su njihove kompetencije, koje su oni studije pohađali... Stvari se dodatno komplikuju, kada pored onih, standardno zbunjujućih (na primer razlika među psiholozima i psihijatrima) uvedemo pojam psihoterapeuta.
Psihoterapeuti mogu biti psiholozi, lekari, uglavnom psihijatri (mada ne nužno), socijalni radnici, defektolozi, andragozi, pedagozi. Dakle, psihoterapeuti su visoko obrazovani profesionalci iz različitih oblasti, koji žele da obogate svoju ličnost i svoj repertoar veština i znanja, kako bi što bolje obavljali svoj posao. Psihoterapija se, onda, može shvatiti kao jedan vid specijalizacije koja doprinosi kvalitetu rada, uz znanja stečena tokom osnovnih studija.
Danas postoji veliki broj psihoterapijskih škola i pravaca koje se stručnjacima nude. Obično se izbor terapijskog pravca zasniva na nekim ličnim karakteristikama stručnjaka i slaganju sa teorijskom osnovom koja stoji u pozadini određene terapijske škole.
Zajedničko za različite terapijske škole je da sve imaju svoje određene programe po kojima se kandidati obrazuju. Takođe, u osnovi svih terapijskih škola uvek postoje određene teorijske postavke – filozofija na kojoj se temelje, ključni pojmovi koji su u fokusu, tehnike koje se koriste, terapijski ciljevi koji se u radu postavljaju... Tokom osposobljavanja za samostalni psihoterapijski rad, stručnjaci prolaze kroz ličnu analizu, odnosno rad na sebi sa svojim mentorom. I dok se na fakultetima stručnjaci prave masovno, uz ocenjivanje znanja, veština i akademskih rezultata koje su postigli, u formiranju psihoterapeuta, važan je razvoj ličnosti, odnosno veoma individualizovano praćenje napretka jednog stručnjaka.
Нема коментара:
Постави коментар